Dnevne novine SAN
06.08.2008.
Lučarević podsjeća da je u Parlamentu FBiH predlagao da se uvede zakonska obaveza da svi koji nisu ispoštovali privatizacijske ugovore državi moraju namiriti štetu koju je zbog toga pretrpjela, ali da to poslanici vladajuće koalicije nisu podržali.
Dnevni List
02.05.2008.
"Prosječna plata u Republici Srpskoj veća nego u Federaciji BiH"
Zastupnik u federalnom Parlamentu Kerim Lučarević smatra da je RS u prednosti u odnosu na Federaciju po dvije osnove."Prvo, u RS-u jedna stranka upravlja organima vlasti, tako da im je mnogo lakše donositi sve odluke, dok u Federaciji na vlasti imamo složenu koaliciju i razmimoilaženja unutar nje, što usporava proces odlučivanja. Drugo, veći entitet ima veoma složenu ustavnu strukturu, sa deset kantona, za razliku od RS-a gdje je vlast centralizovana. Takvo komplikovano uređenje, zahtijeva velike troškove administracije, što dodatno usporava ekonomski razvoj", smatra Lučarević.
Ekonomski web portal CAPITAL.BA
02.04.2008.
Poreska uprava FBiH je tokom 2007. godine utvrdila da su poreski obveznici utajili 229 miliona KM poreza, a u 2008. godinu je ušla sa ukupno utvrđenim poreskim dugovima u iznosu od 926 miliona KM, stoji u izvještaju o radu PU FBiH u prošloj godini koji je u ponedjeljak usvojila Vlada FBiH.
Zastupnik u Parlamentu FBiH Kerim Lučarević smatra da ovi podaci govore da Vlada FBiH nema kontrolu nad unutrašnjim dugom.
“Ovaj dug stalno raste jer se uvećava za zatezne kamate. Prema podacima koje smo dobili kroz poslanička pitanja, od 527 preduzeća-dužnika, samo sedam je utuženo, a znamo da je već za dug iznad 10.000 KM propisana zatvorska kazna”, kaže Lučarević.Prema njegovom mišljenju, poreski organi u FBiH nemaju isti odnos prema javnim i privatnim firmama.
Novinska agencija FENA
20.02.2008.
„Vladine izmjene Zakona o privatizaciji nisu dobile većinsku podršku u Parlamentu FBiH“
Odbačene su i mjere poslaničkih klubova Socijaldemokratske partije i Bosanskohercegovačke patriotske stranke (BPS) «Sefer Halilović» za koje su ovi klubovi tvrdili da treba da doprinesu ozdravljenju privatizacijskog procesa u FBiH.Za razilku od Vladinog predlaganog zakona čije je donošenje onemogućila opozicija, ove mjere odbačene su zahvaljujući protivnim glasovima parlamentarne većine.SDPBiH i BPS-Sefer Halilović predlagali su, naime, donošenje zakona o reviziji privatizacije te zakona o oduzimanju nelegalno stečene imovine.Predlagano je također da Vlada posebnim zakonom u narednim etapama privatizacije kod jednog broja komercijalnih i kod javnih kompanija iz nadležnosti Federacije BiH, za svakog punoljetnog građanina besplatno osigura prijenos dijela dionica do visine od 10 posto dioničke glavnice.Elektroenergetski sektor i rudnike trebalo je, prema mišljenju SDP-a i BPS-a, isključiti iz privatizacije, a privatizaciju telekomunikacionog sektora provesti fazno i u prvoj fazi prodati maksimalno do 30 posto kapitala.SDP i BPS bezuspješno su predlagali i da se u fiksnoj telefoniji iz privatizacije isključe infrastrukturni kapaciteti te da privatizacione investicijske fondove (PIF) posebnim zakonom, iz tranzicijske forme treba definirati kao investicione da bi dali impuls razvoju preduzeća. Treba predvidjeti stečaj za komercijalna preduzeća iz nadležnosti FBiH koja ne budu privatizirana u naredne tri godine, a radi transparentnosti procesa vlasničke transformacije javnih kompanija iz nadležnosti Federacije BiH, Vlada je trebala da predloži Parlamentu posebne zakone za svaku kompaniju na osnovu usvojene sektorske strategije i politike, predlagano je odbačenim mjerama SDP-a i BPS-a.Nezadovoljni što mjere nisu dobile većinsku podršku, poslanici ovih stranaka Alija Behmen i Kerim Lučarević kojima se pridružio i poslanik Hrvatske seljačke stranke Ante Čolak održali su odmah potom pres-konferenciju u zgradi Parlamenta.Behmen je kazao da o ponašanju parlamentarne većine mnogo govori činjenica da je odbila donošenje zakona o reviziji privatizacije. Posebno je naglasio činjenicu da su SDP i BPS predlagali da se rudnici ne privatiziraju. Potrebno je provesti restrukturiranje ukupnog elektroenergetskog sektora u kojem su rudnici bazičan osnov, obrazložio je ovaj stav Behmen.
Web portal 24SATA.INFO
26. 11. 2007.
Prema podacima Direkcije za robne rezerve FBiH, u njihovim skladištima trenutne zalihe su 3,7 miliona litara dizel goriva, bezolovnog benzina ima 971.356 litara, dok lož ulja na zalihama ima u količini od 533.548 litara. Iako na prvi pogled ove brojke izgledaju dosta velike, dnevna potrošnja goriva u BiH je oko tri miliona litara. Tako barem procjenjuje američka obavještajna agencija CIA, koja svake godine objavljuje izvještaje sa najznačajnim podacima o gotovo svim zemljama svijeta, uključujući i njihovu dnevnu potrošnju nafte. Sa ovim procjenama slaže se i Kerim Lučarević, poslanik BPS-a u Parlamentu FBiH i nekadašnji direktor "Energopotrola" Sarajevo. Upravo zahvaljujući njegovim upornim poslaničkim pitanjima, Direkcija robnih rezervi FBiH javno je po prvi put objavila podatke o zalihama naftnih derivata. Lučarević ističe da su količine u rezervi alarmantno male i tvrdi da odgovaraju jednodnevnoj potrošnji goriva samo u Kantonu Sarajevo. On stoga poziva vlasti da pod hitno u funkciju stave Terminale FBiH koji raspolažu sa značajnim skladišnim kapacitetima, te da nabave količine nafte koje će moći osigurati dosta duže snabdijevanje tržišta u slučaju velikih kriza i nestašica.
Ekonomski web portal BHTRADERS.BIZ
29.10.2007.
“Uvođenje nove takse od 10 feninga po litri goriva za bh. Puteve”
Kerim Lučarević, bivši direktor Energopetrola i zastupnik u parlamentu FBiH, smatra da takse ne bi bile potrebne, ukoliko bi ilegalni uvoz nafte bio stavljen pod kontrolu. “U BiH godišnje ilegalno uđe milijardu litara nafte”, tvrdi Lučarević.
Ekonomski web portal POSLOVNI.HR
13.03.2007.
“BiH zbog crnog tržišta gubi 2,5 milijardi eura”
Samo zbog ilegalnog prometa naftom proračun F BiH godišnje izgubi oko 200 milijuna eura
Bosna i Hercegovina godišnje gubi oko 2,5 milijardi na crnom tržištu visokooporezive robe", ustvrdio je nekadašnji direktor sarajevskog Energopetrola, a sadašnji zastupnik u Skupštini Federacije BiH Kerim Lučarević. Samo zbog ilegalnog prometa naftom i njenim prerađevinama proračun F BiH godišnje izgubi oko 200 milijuna eura, tvrdi Lučarević. U Republici Srpskoj godišnje se proda 1,2 milijuna litara nafte i njenih prerađevina, a u Federaciji BiH 950 tisuća litara, premda u F BiH živi dvostruko više stanovnika, naveo je bivši direktor Energopetrola objašnjavajući kako je prema tim podacima očito da je crno tržište u F BiH veće nego u RS. Lučarević ocjenjuje kako se u BiH godišnje ilegalno uveze oko 400 tisuća tona nafte i njenih prerađevina jer BiH ima i dalje više od 400 ilegalnih graničnih prijelaza. Lučarević optužuje državne institucije kako ništa ne rade u sprječavanju crnog tržišta. Takve tvrdnje zastupnika Lučarevića negirali su iz Uprave za neizravno oporezivanje BiH, odnosno iz njegova Odjela za carine. Iz tog Odjela priznaju kako i dalje postoje brojni ilegalni granični prijelazi, ali smatraju kako je Lučarević pretjerao s tvrdnjom da je trećina motornih goriva u BiH ušla ilegalno. Prema njihovim podatcima, ilegalni ulazak motornih goriva znatno je manji. Voditelj Sekcije trgovaca naftom i naftnim prerađevinama pri Gospodarskoj komori Federacije BiH Muhidin Alić također smatra kako je i dalje veliki ilegalni uvoz motornih goriva u BiH te da to čini "organizirani međunarodni kriminal". On zamjera insitucijama BiH da ništa ne rade kako bi to spriječili. Uvoznici motornih goriva u F BiH duguju državi više od 60 milijuna eura neplaćenih cestarina koje su trebali platiti pri uvozu goriva. Alić tvrdi kako se mora objaviti tko što duguje i da to ne može biti porezna tajna. Tvrdi kako najviše duguju najveći trgovci.
Magazin DANI
Objavljeno u broju 158 DANA, 9. juni / lipanj 2000.
ČELO JE POD MOJOM
KOMANDOM BIO POZITIVAC
Ko je odbranio Dobrinju? Zašto Mustafa Hajrulahović Talijan nije trebao biti komandant Prvog korpusa? Šta je nađeno u sarajevskim stanovima pretresenim bez sudskog naloga? Kakav je vojni policajac bio Ismet Bajramović Čelo? Ko je više komandovao Armijom BiH: Sefer Halilović ili Alija Izetbegović? Kome je Juka pucao u koljena? Kerim Lučarević Doktor, jedan od osnivača Patriotske lige, ratni komandant, zatvorenik, novinski izdavač, opozicionar, povratnik u SDA i direktor Energopetrola, svoja je sjećanja složio u knjigu punu odgovora na sva ova pitanja. Za Dane govori o tome kako je nastalo njegovo prvo djelo i šta sve nije napisao
Razgovarala: Vildana Selimbegović
Doktor je njegovo ime iz vremena ilegale Patriotske lige, čiji je član, ali i jedan od utemeljitelja bio. Prvi komandant Vojne policije Oružanih snaga BiH spadao je u red visokoobrazovanih heroja ovoga grada - ima diplomu Ekonomskog fakulteta. Jedinice kojima je komandovao odigrale su značajnu ulogu u deblokadi sarajevskog naselja Dobrinja, ali i u čitavom nizu odsudnih bitaka vođenih tokom maja i juna 1992. Iako izraženog borbenog duha i uistinu uspješne na frontu, ekipe vojnih policajaca bile su na lošem glasu: suviše su ozbiljno shvatale svoje pravo ulaska u tuđe stanove. Kerim Lučarević jedan je od prvih uhapšenih ratnih komandanata: pritvoren, suđen, neosuđen. Bio je predsjednik Narodne stranke, izdavač Narodnih novina, oštri opozicionar i kritičar vlasti, da bi nakon Daytona svoju energiju preusmjerio na Energopetrol. Ne, ni direktor nije postao kao drugi ljudi, a nedavno se priključio i nevelikoj porodici bilježnika sarajevske ratne historije. Bitka za Sarajevo: Osuđeni na pobjedu, po riječima autora, namijenjena je mladima - da se ponose herojskom odbranom grada i zemlje. Dakle, sem Sarajeva, tu je Zvornik, dio višegradskog i goraždanskog ratišta, te Bradina - mjesta kojima su i po planovima agresije bili namijenjeni ključni ataci. Knjiga vrvi imenima, događajima i ratom, no, prezimena su rezervirana za brojne poginule i nekolicinu koja je naređivala. Sefer Halilović, jedan od rijetkih komandnih likova koji se u knjizi pojavljuje i kao pozitivac - inače recenzent ovog djela - knjizi priznaje autentičnost, sam autor obećava nastavak svoje spisateljske karijere i drugu knjigu koja će osvijetliti i one događaje koji naprosto nisu za ponos, ali i svoje hapšenje, zbivanja koja su mu prethodila i zbog kojih je ponio epitet tipičnog sarajevskog heroja - slavljenog, pa odbačenog. Knjiga će, posve sigurno, izazvati burne reakcije i otvoriti čitav niz pitanja. Dani su pokušali potražiti odgovore na ona koja su u knjizi naprosto presućena.
DANI: Sedamnaestog juna 1992. Dobrinja je deblokirana. Dan kasnije osobno si mi organizirao odlazak u ovo naselje, insistirajući da se javim komandantu odbrane Dobrinje - Ismetu Hadžiću Muteveliji. U knjizi ga naprosto nema. Zašto?
LUČAREVIĆ: Ismet Hadžić je tada bio komandant vojne policije Dobrinje, i ja sam ga, nakon ulaska u Dobrinju, postavio na mjesto komandanta brigade. Ali, opisujući to stanje na Dobrinji tada, mi opisujemo ljude koji su bili heroji, koji su nosili na sebi teret bitaka: to su bili rahmetli Senad Poturak, Reuf Bajević, Hasib Zeba i niz drugih heroja koji su, ja imam obavezu da ih istaknem u prvi plan, činili načovječanske napore, izlazili pred transportere na pet metara, uništavali ih, omogućavali život Dobrinji do našeg dolaska. Ja sam prikazao u toj knjizi stanje kako je bilo: ako sam ja kao komandant vojne policije RBiH bio prvi diverzant, onda to jednostavno daje drugu sliku o svim tim dešavanjima. Jer, taj posao je trebala da odradi diverzantska jedinica korpusa ili specijalna jedinica MUPa. Pošto niko nije htio da ide, onda sam ja kao komandant vojne policije, a čak sam bio na neki način treći čovjek Armije, pokupio dobrovoljce i išao kao diverzant s njima da razbijem obruč oko Dobrinje. U knjizi opisujem ljude koji su herojski nosili taj dio rata na svojim leđima.
DANI: Rahmetli Mustafa Hajrulahović Talijan, prvo komandant Regionalnog štaba, potom komandant Prvog korpusa, u tvojoj je knjizi na nekoliko mjesta opisan u vrlo lošem svjetlu: je li u pitanju tvoj a priori negativan stav prema komandantima koji, po tvojoj ocjeni, nisu bili aktivni na frontu?
LUČAREVIĆ: Sve radnje koje su opisane i za koje je on vezan su istinite: on je tražio da se pusti konvoj iz Kasarne "Jusuf Djonlić" - da smo ga pustili, palo bi Sarajevo, pala bi Bosna. Ja sam ga otjerao. Nije on to tražio sam - tražili su to zajedno on, Doko, Pušina i general Bošković. Dalje: ako na teritoriji postoji korpus, onda je taj korpus nadležan da vodi oružana dejstva. Ukoliko taj korpus ne izvršava svoje obaveze, a to odrađuju jedinice vojne policije sa mnom na čelu, onda se postavlja pitanje zašto je to tako. O svemu je bio informisan Sefer Halilović, koji jako dobro zna kompletnu problematiku tih dana. Ja sam više puta tražio da se smijeni Mustafa Hajrulahović, posebno u maju, kada sam saznao od Ramiza Salčina da je njegova porodica u Banjoj Luci - ne mogu roditelji biti na neprijateljskoj teritoriji, a on voditi oružana dejstva. Medjutim, situacija je bila takva kakva jeste, ja sam uzeo na sebe najveću odgovornost i mi smo pokrivali sve one tačke koje nisu funkcionisale, nadajući se da će to u nekom narednom periodu biti riješeno.
DANI: U isto vrijeme, Ismeta Bajramovića Čelu u knjizi pominješ samo po dobru. Koliko se sjećam, još u to vrijeme ti si davao intervjue u kojima si tvrdio da se neke stvari u vojnoj policiji moraju riješiti i obećavao da će odgovarati komandiri jedinica: taj dio priče o vojnoj policiji potpuno ignoriraš u knjizi.
LUČAREVIĆ: Sve nije moglo stati u jednu knjigu. Mi smo oformili vojnu policiju koja je imala 2.600 ljudi i bila 90 posto svog potencijala u oružanim borbama, a samo 10 posto obavljalo vojnopolicijske poslove, koji i jesu njena nadležnost. U tom periodu, po naredbi Hajrulahovića, osnivaju u svakoj brigadi posebno vojnu policiju, a kada ona nešto napravi - to se pripisuje cijeloj vojnoj policiji. Primjer je slučaj kada smo mi uhapsili Zornića i ostale, utvrdili da je to vojna policija Šeste brdske brigade i sve to obavili u roku od osam sati. Bila je to svjesna opstrukcija: 11 vojnih policija pod nadležnošću korpusa, i naša vojna policija. Ako je već trebalo praviti vojne policije po brigadama, zašto nisu regrutirani izmedju 2.600 naših policajaca?
DANI: Izbjegavaš odgovor: pitala sam za Ismeta Bajramovića Čelu.
LUČAREVIĆ: Ismet Bajramović je pod mojom komandom bio pozitivna ličnost. Vojnu policiju su činili dobrovoljci, preko 30 posto je bilo pravoslavaca koji su se smatrali Bosancima, 17 posto katolika, ostalo su bili Bošnjaci i ateisti. To je bila multietnička jedinica - ja nisam nikoga mobilizirao. Mobilizacija i neposredna ratna opasnost je proglašena 17. juna - ključne bitke su vođene u aprilu, maju...
Najveći teret rata su ponijeli ti dobrovoljci i oni u tom periodu imaju velike zasluge.
DANI: Zasluge nisu sporne, sporno je pretresanje stanova i ono što se, najblaže rečeno, zove prekoračenje ovlaštenja. Sam si se, u to doba, vrlo precizno odredio spram krivice te vrste, a to je bio povod za zahtjev za Bajramovićevu smjenu.
LUČAREVIĆ: To se nije odnosilo na Bajramovića, ali se radi o sljedećem: u gradu je bilo 20.000 dugih cijevi koje su bile podijeljene petoj koloni i trebale da djeluju iz stanova i zgrada. Znači, Sarajevo nije bilo napadnut grad, nego je bilo okupirano. Šta uraditi u toj situaciji kada djeca i žene padaju od snajpera? E, sad, kompletna priča o snajperistima traži puno vremena i prostora. Pazi, taj posao je trebalo da radi MUP, to nije bio posao vojne policije, jer se radi o civilima. Kad sam došao i tražio da mi se da zakonsko uporište da to radimo, kažu - treba nalog suda. U sudu nema nikoga. Treba MUP to da radi, ali jednostavno neće. Onda sam ja, zbog mrtvih žena i djece, izdao naredbu da se pretrese cijeli grad. Mi smo oduzeli 20.000 dugih cijevi - to je šest brigada razoružanih u Sarajevu. Nakon toga je Simović, kao predsjednik komisije za zaštitu ustavnog poretka, protiv mene napisao bunt prijava. To je još april, pazi, mi smo, dakle, spriječili zlo koje je trebalo istovremeno djelovati da ne bi bilo
nikakve borbe u Sarajevu. Mi smo u stanovima pronalazili mitraljeze, automate, snajperske puške, stotine bombi, ručnih bacača.
DANI: Možeš li objasniti kako si donosio odluke za koje i sam priznaješ da se s njima nije slagao tvoj pretpostavljeni Sefer Halilović, ali se slagao Alija Izetbegović i obratno: kada je Halilović odobravao tvoje postupke, Izetbegović te prozivao? I tvoja knjiga zapravo svjedoči o potpunom haosu u sistemu rukovođenja i komandovanja.
LUČAREVIĆ: Nemoguće je - ponovit ću neke stvari koje je i Sefer naglasio - spontano voditi rat. To je bila organizacija izuzetno dobro pripremljena, barem kada je o mojim jedinicama riječ, koja je koordinirala na širem teritoriju. Ali, ja sam bio na terenu, obraćao se nadležnim koji imaju odgovornost i kompetencije da nam mogu narediti u tim historijskim trenucima, ali - šta se dešava: vidim stanje, kolona hoće da ide i ne može mi niko narediti da je pustim. Nema šanse. Mogu oni pričati, ali ja vidim da je u pitanju goli opstanak. Meni su u "Đonliću" rekli: naređenje je, poslušaj ili ideš u zatvor. Neka idem, ali neće izaći. General Bošković kaže: ja ću dignuti avijaciju, sravnit ću Sarajevo. Odgovorim mu: ti radi po svom, ja ću po svom. Poslije je pričao kako čitavu noć nije spavao, nikad nije vidio hladnokrvnijeg čovjeka. Meni je bio ministar odbrane Jerko Doko, koji je sve učinio da padne Sarajevo, Simović je bio predsjednik Komisije za zaštitu ustavnog poretka, Alija Delimustafić ministar MUP-a, Vitomir Žepinić njegov zamjenik, i čim je prešao na suprotnu stranu, postao pukovnik bezbjednosti srpske republike. Znači, to su bili ljudi s kojima sam trebao raditi u tim danima. Kako?
DANI: Gdje je onda u svemu tome Halilović?
LUČAREVIĆ: Mislim da je Sefer bio izuzetno pozitivna ličnost u tom periodu, da jednostavno bez njegove, na određeni način, podrške, ja ne bih mogao raditi to što sam radio. Svaki moj potez je Sefer znao, i samo je on znao, jer ja sam zajedno s diverzantima išao u akcije. I ne znam kako sam
preživio. Ali sam uvijek govorio: ako padnem, ti nastavljaš; ukoliko tu pogineš, vodi taj i taj...
DANI: U knjizi opisuješ vanredni sastanak Alije Izetbegovića sa svim komandantima brigada, gdje ti je Alija Izetbegović dao za pravo mimo Halilovića i svih ostalih. Radi se o napadu na kuću Matića. Malo poslije, i pored Izetbegovićeve deklarativne podrške, ti si uhapšen.
LUČAREVIĆ: Ko čita, sve mu je jasno. Međutim, u tome je času vojna policija bila prejaka formacija, presnažna formacija koja je savladala sve one koji su trebali da je razoružaju. Na kraju smo mi razoružali ostale, opkolili korpus, zaustavili sve. U svakoj armiji, napad na vojnu policiju je vojna pobuna. Ovdje se radilo o direktnom napadu na vojnu policiju od pripadnika drugih policija.
DANI: Da, ali je odbijanje naređenja u svakoj vojsci vojna pobuna.
LUČAREVIĆ: Možeš onda slobodno reći da sam i u Kasarni "Jusuf Đonlić" napravio vojnu pobunu. Naredio mi ministar odbrane, Glavni štab, svi, a ja ih otjerao. Ja sam napravio tu vojnu pobunu u interesu naroda. Stojim iza toga. Ali, nakon svega je u februaru došao ukaz da se raspušta vojna
policija. Mi smo rekli: izvolite, radite, bit ćemo obični vojnici. Meni su nuđena neka generalska mjesta. Odbio sam, rekao sam: bit ću običan vojnik. Mene funkcija nikad nije interesovala, to znaju svi koji su sa mnom bili, jer da me je interesovala, ne bih išao prvi u akciju. Mi smo išli sa osnovnim ciljem - odbraniti narod od fašizma. Mislim da smo u tome uspjeli. Da smo ostali, uradili bismo puno više. Uostalom, vidjet ćeš, sve ću ja to objasniti u drugoj knjizi: i moje hapšenje, i ono što je bilo poslije.
Znam ja puno detalja koje drugi ne znaju.
Jukin napad na Predsjednistvo
ODLOMAK IZ KNJIGE
Da bi ga se drugi borci bojali, znalo se da Juka Prazina ne preza pucati svome vojniku u koljeno. Ili - kako bi ucjenjivao ostale komandante u Sarajevu - da opkoli Komandni štab. Svemu se od Juke moglo nadati. Znao je Juka zarobiti oficire u Operativnom centru Štaba Vrhovne komande, pa ih ismijavati pred svojim vojnicima i građanima Sarajeva...
Sarajlije, navikli na granate koje su padale svaki dan na njihov Grad, naviknuti na snajperiste, koji su ih gađali dok su išli po vodu, ili na bježanje od gelerima iskasapljenih komšija, koji su čekali u redu za
humanitarnu pomoć, ni Jukina cirkuzanja nisu posebno uznemiravala. Vijesti o tome primali su tek kao događanja o kojima se, u noči, uz svijeću, može pričati kao o nečemu što nije ohrabrujuće, ali je bilo poželjnije nego govorenje o umiranju. Njih je brinulo to što nisu znali koliko će dana, mjeseci ili godina potrajati ubijanje Sarajeva. Nisu mogli znati koliko će još noći izduravati u mraku ili uz uljanu svjetiljku ili svijeću, gladni, bez hrane, sa smrti za vratom koja im je, što se kaže, bila bliže od
košulje...
I inače neobičnim pričama o "generalu" Juki, Sarajlije su uvijek ponešto dodavali, tako da se nikad nije ni znala prava istina, šta je zaista bilo, a šta baš i nije. Nema sumnje, i to su svi znali, da Juka
nije htio slušati ničije komande, pa ni komandanta Sefera Halilovića. Onaj koji bi prvi put vidio crnomanjastog Juku, onako srednjeg rasta, mršavog, a da nije zavirio u njegovu prošlost, ne bi ni pomislio da to može biti taj nepredvidljivi komandant specijalne jedinice, niti bi ga se, takvog kakav jest, ko bojao. Ali, taj bi nagrabusio. Oni koji bi tek došli u njegovu jedinicu, a da nisu sve bili čuli o Juki, pričali bi s njim, ali bi brzo morali naučiti da budu poslušni i da je sve onako što Juka kaže. Ako bi se pričalo o četnicima (a o čemu bi drugom?), nisu smjeli misliti "naglas"... Jer, Juka je bio taj koji je imao ekskluzivno pravo da "sve zna". Nije mu se smjelo protivrječiti... Takvi bi i završili vojnu karijeru... Juka se ne bi promijenio u licu. Samo bi, kao što je uobičavao, izvadio pištolj i pucao novajliji u nogu. Potom bi se okrenuo i - otišao, kao da ama baš ništa nije ni bilo. Tako su se završavala sva nadgovaranja sa Jukom. Zato su ga se u Štabu svi bojali. Nikad se nije znalo kad će
Juka izvaditi pištolj. Najsigurniji su bili oni borci koji su bili u drugom dijelu Grada, podaleko od Juke...
Juka je bio bolestan. Ni on nije znao šta će taj dan uraditi. Nekad je bio suludo hrabar, išao je prvi u akciju, vraćao se izranjavan, ali on nije osjećao opasnost, niti je znao prepričati borbu sa četnicima.
Crnpurast, žgoljav, nije mnogo ni govorio. Samo njegovi stari prijatelji znali su šta je Juki, ali nisu nikome govorili...
Juka se špricao. Četnici su u Sarajevo propuštali samo one koji su unosili drogu. Zato je sve oko njega bilo nestvarno, kao i kad bi izvadio pištolj i pucao svome borcu u koljeno. Vodio je borce, bio im je komandant, oni su ga morali slušati, iako nije znao osmisliti akciju... Ali, u Gradu su se prenosile priče o njegovoj hrabrosti i o njegovim borbama sa četnicima. Jednostavno, Sarajlije su htjeli imati svoje velike junake, one koji će ići na brda onima koji su ih odozgo zasipali granatama. Htjeli su imati nekog ko će ih braniti od "bradonja" sa brda koji su snajperima gađali njihovu djecu ako bi samo izišla u avliju ili pred zgradu. I Juki je bilo nestvarno da on bude taj njihov junak iz Sarajeva...
Mene se bojao. Jednom je Juka sa šezdeset svojih ljudi opkolio zgradu Općine Centar, gdje je bio Glavni štab. Izveo je i postrojio sve naše oficire. Raif Džigal je došao po mene, a onda smo zajedno došli pred Općinu. Znao sam Juku. On se bojao samo onoga ko drsko pokaže da se njega ne boji. To je bila jedina karta na koju se moglo igrati protiv njega. Sve drugo bilo je u Jukinom pištolju...
Kao da ga je drskost zbunjivala, vračala u stvarnost. Ja sam znao za ovu Jukinu zbunjenost...
Često sam je koristio. Njegovi ljudi pustili su me da dođem do njihovog komandanta. Razgovor je bio kratak:
- Šta je, majmune? Šta ovo radis? U čemu je problem? Šta ćes ti ovdje?
- Ma, nista, šefe! - odgovarao je poput djeteta dok ga učiteljica ruži.
- Marš napolje! - naredio sam mu.
I sve se završilo.
Juka se bojao ovakvih nastupa pred njegovim ljudima. Nikome od mojih boraca, nakon ovakvih mojih susreta sa Jukom, ništa nije bilo jasno. Nisu mogli povjerovati da se Juka nekoga boji, jer on - pod
"špricom" - i nije znao šta je strah...
Juka me slušao, jer me se bojao. Tako su drugi govorili... Jedno je sigurno, Juka se, pri ovakvim našim susretima, između svog pištolja i izbora da ode pognute glave, uvijek opredjeljivao za ovo drugo...
Znao je, prije akcije u kojoj je predvodio borce, doći da je zajedno osmislimo. Tada njegovi borci nisu ginuli. Štitile su ih naše protivoklopne i diverzantske jedinice. Ja sam sa svojim borcima "pratio" akciju. Uvijek sam mogao promijeniti ishod akcije u našu korist, jer su me i njegovi borci slušali.
Nakon što sam ga otjerao ispred Općine Centar, Juka je na Televiziji izjavio:
- Ne priznajem nikoga, samo poštujem Lučarevića!
Juka je gomilao teško naoružanje preko puta Filozofskog fakulteta. Htio je napasti Predsjedništvo. Pripremio se kao da će napasti Ilidžu, u kojoj je bilo nekoliko hiljada četnika. Prije napada, okupio je
borce oko sebe i pred njima razradio plan napada. Čak je planirao srušiti zgradu Predsjedništva ukoliko se ne bi predali borci koji su je branili. Njegov plan je bio sulud. Iako su ga se bojali kao ljute guje, njegovi borci nisu mogli otrpjeti da ne izraze začuđenost. Ali, morali su ga slijepo slušali. Eto, valjalo im je napasti i Predsjedništvo vlastite države. Ni njima ništa nije bilo jasno, ali su se nadali da će se predati oni koji su branili zgradu Predsjedništva i da neće biti krvi. Tako bi njihov Juka pobijedio. Znali su da ovu pobjedu čeka njihov komandant. Od nje je zavisilo hoće li postati general.
Toga dana četnici nisu granatirali Sarajevo, niti su gađali njihovi snajperisti. Kao da su znali da će Juka napasti Predsjedništvo, pa su i oni čekali ishod ove borbe. U Gradu se brzo pročulo šta je Juka
naumio. Građani nisu bili iznenađeni. Nije bilo prvi put da čuju kako Juka ratuje protiv svojih. Ljudima je bilo najvažnije da mogu odahnuti, jer ih četnici, eto, nisu granatirali. Tako je počelo iščekivanje kako će se završiti "ovo Jukino". Hoće li Juka, kad to već nisu mogli četnici, zauzeti zgradu Predsjedništva? Neki su govorili da se Juka neće zadovoljiti time da bude samo general, da bi sebe
najradije proglasio i predsjednikom države...
Nazvao me je Jusuf Pušina, ministar unutarnjih poslova:
- Juka će nas napasti, a mi nemamo snaga. Vidi šta ćeš.
- Bolan, Pusina, on je u MUP-u, kod tebe. Što mene zoveš?
Nakon pet minuta, zove i Bakir Izetbegović:
- Juka napada Predsjedništvo. Moraš nam pomoći.
- Bakire, ne sikiraj se. Mrtvi su ako krenu.
Sa mnom su krenuli Čelo i Topa. Pratilo nas je dvadesetak boraca. Otišli smo pravo u Jukin štab. Nije nas zaustavljao niko od njegovih boraca, ali su moji opkolili Jukin štab. Znao sam da ga moram
napasti, prije negoli išta progovori. To je bila jedina karta. Ja ili on.
Odmah s vrata, zagalamio sam:
- Koga ti izigravaš, majmune?! Poginut ćeš, bolan!
- Ma, nije ništa... - uzvratio je zbunjeno, kao dijete u popravnom domu. - Samo sam se šalio. Gdje bih ja na Predsjednika? Ti mene najbolje znaš. Ako poginem protiv četnika, hoću da poginem kao
general. Tada neću žaliti. Svi kažu da sam veliki kriminalac, što ne bih mogao biti i veliki general? Eto, zato ih prepadam...
- Ne igraj se sa mnom!
- Nema problema, šefe! Nećemo nikoga napasti! Tako se završio i ovaj Jukin napad na Predsjedništvo.
06.08.2008.
Lučarević podsjeća da je u Parlamentu FBiH predlagao da se uvede zakonska obaveza da svi koji nisu ispoštovali privatizacijske ugovore državi moraju namiriti štetu koju je zbog toga pretrpjela, ali da to poslanici vladajuće koalicije nisu podržali.
Dnevni List
02.05.2008.
"Prosječna plata u Republici Srpskoj veća nego u Federaciji BiH"
Zastupnik u federalnom Parlamentu Kerim Lučarević smatra da je RS u prednosti u odnosu na Federaciju po dvije osnove."Prvo, u RS-u jedna stranka upravlja organima vlasti, tako da im je mnogo lakše donositi sve odluke, dok u Federaciji na vlasti imamo složenu koaliciju i razmimoilaženja unutar nje, što usporava proces odlučivanja. Drugo, veći entitet ima veoma složenu ustavnu strukturu, sa deset kantona, za razliku od RS-a gdje je vlast centralizovana. Takvo komplikovano uređenje, zahtijeva velike troškove administracije, što dodatno usporava ekonomski razvoj", smatra Lučarević.
Ekonomski web portal CAPITAL.BA
02.04.2008.
Poreska uprava FBiH je tokom 2007. godine utvrdila da su poreski obveznici utajili 229 miliona KM poreza, a u 2008. godinu je ušla sa ukupno utvrđenim poreskim dugovima u iznosu od 926 miliona KM, stoji u izvještaju o radu PU FBiH u prošloj godini koji je u ponedjeljak usvojila Vlada FBiH.
Zastupnik u Parlamentu FBiH Kerim Lučarević smatra da ovi podaci govore da Vlada FBiH nema kontrolu nad unutrašnjim dugom.
“Ovaj dug stalno raste jer se uvećava za zatezne kamate. Prema podacima koje smo dobili kroz poslanička pitanja, od 527 preduzeća-dužnika, samo sedam je utuženo, a znamo da je već za dug iznad 10.000 KM propisana zatvorska kazna”, kaže Lučarević.Prema njegovom mišljenju, poreski organi u FBiH nemaju isti odnos prema javnim i privatnim firmama.
Novinska agencija FENA
20.02.2008.
„Vladine izmjene Zakona o privatizaciji nisu dobile većinsku podršku u Parlamentu FBiH“
Odbačene su i mjere poslaničkih klubova Socijaldemokratske partije i Bosanskohercegovačke patriotske stranke (BPS) «Sefer Halilović» za koje su ovi klubovi tvrdili da treba da doprinesu ozdravljenju privatizacijskog procesa u FBiH.Za razilku od Vladinog predlaganog zakona čije je donošenje onemogućila opozicija, ove mjere odbačene su zahvaljujući protivnim glasovima parlamentarne većine.SDPBiH i BPS-Sefer Halilović predlagali su, naime, donošenje zakona o reviziji privatizacije te zakona o oduzimanju nelegalno stečene imovine.Predlagano je također da Vlada posebnim zakonom u narednim etapama privatizacije kod jednog broja komercijalnih i kod javnih kompanija iz nadležnosti Federacije BiH, za svakog punoljetnog građanina besplatno osigura prijenos dijela dionica do visine od 10 posto dioničke glavnice.Elektroenergetski sektor i rudnike trebalo je, prema mišljenju SDP-a i BPS-a, isključiti iz privatizacije, a privatizaciju telekomunikacionog sektora provesti fazno i u prvoj fazi prodati maksimalno do 30 posto kapitala.SDP i BPS bezuspješno su predlagali i da se u fiksnoj telefoniji iz privatizacije isključe infrastrukturni kapaciteti te da privatizacione investicijske fondove (PIF) posebnim zakonom, iz tranzicijske forme treba definirati kao investicione da bi dali impuls razvoju preduzeća. Treba predvidjeti stečaj za komercijalna preduzeća iz nadležnosti FBiH koja ne budu privatizirana u naredne tri godine, a radi transparentnosti procesa vlasničke transformacije javnih kompanija iz nadležnosti Federacije BiH, Vlada je trebala da predloži Parlamentu posebne zakone za svaku kompaniju na osnovu usvojene sektorske strategije i politike, predlagano je odbačenim mjerama SDP-a i BPS-a.Nezadovoljni što mjere nisu dobile većinsku podršku, poslanici ovih stranaka Alija Behmen i Kerim Lučarević kojima se pridružio i poslanik Hrvatske seljačke stranke Ante Čolak održali su odmah potom pres-konferenciju u zgradi Parlamenta.Behmen je kazao da o ponašanju parlamentarne većine mnogo govori činjenica da je odbila donošenje zakona o reviziji privatizacije. Posebno je naglasio činjenicu da su SDP i BPS predlagali da se rudnici ne privatiziraju. Potrebno je provesti restrukturiranje ukupnog elektroenergetskog sektora u kojem su rudnici bazičan osnov, obrazložio je ovaj stav Behmen.
Web portal 24SATA.INFO
26. 11. 2007.
Prema podacima Direkcije za robne rezerve FBiH, u njihovim skladištima trenutne zalihe su 3,7 miliona litara dizel goriva, bezolovnog benzina ima 971.356 litara, dok lož ulja na zalihama ima u količini od 533.548 litara. Iako na prvi pogled ove brojke izgledaju dosta velike, dnevna potrošnja goriva u BiH je oko tri miliona litara. Tako barem procjenjuje američka obavještajna agencija CIA, koja svake godine objavljuje izvještaje sa najznačajnim podacima o gotovo svim zemljama svijeta, uključujući i njihovu dnevnu potrošnju nafte. Sa ovim procjenama slaže se i Kerim Lučarević, poslanik BPS-a u Parlamentu FBiH i nekadašnji direktor "Energopotrola" Sarajevo. Upravo zahvaljujući njegovim upornim poslaničkim pitanjima, Direkcija robnih rezervi FBiH javno je po prvi put objavila podatke o zalihama naftnih derivata. Lučarević ističe da su količine u rezervi alarmantno male i tvrdi da odgovaraju jednodnevnoj potrošnji goriva samo u Kantonu Sarajevo. On stoga poziva vlasti da pod hitno u funkciju stave Terminale FBiH koji raspolažu sa značajnim skladišnim kapacitetima, te da nabave količine nafte koje će moći osigurati dosta duže snabdijevanje tržišta u slučaju velikih kriza i nestašica.
Ekonomski web portal BHTRADERS.BIZ
29.10.2007.
“Uvođenje nove takse od 10 feninga po litri goriva za bh. Puteve”
Kerim Lučarević, bivši direktor Energopetrola i zastupnik u parlamentu FBiH, smatra da takse ne bi bile potrebne, ukoliko bi ilegalni uvoz nafte bio stavljen pod kontrolu. “U BiH godišnje ilegalno uđe milijardu litara nafte”, tvrdi Lučarević.
Ekonomski web portal POSLOVNI.HR
13.03.2007.
“BiH zbog crnog tržišta gubi 2,5 milijardi eura”
Samo zbog ilegalnog prometa naftom proračun F BiH godišnje izgubi oko 200 milijuna eura
Bosna i Hercegovina godišnje gubi oko 2,5 milijardi na crnom tržištu visokooporezive robe", ustvrdio je nekadašnji direktor sarajevskog Energopetrola, a sadašnji zastupnik u Skupštini Federacije BiH Kerim Lučarević. Samo zbog ilegalnog prometa naftom i njenim prerađevinama proračun F BiH godišnje izgubi oko 200 milijuna eura, tvrdi Lučarević. U Republici Srpskoj godišnje se proda 1,2 milijuna litara nafte i njenih prerađevina, a u Federaciji BiH 950 tisuća litara, premda u F BiH živi dvostruko više stanovnika, naveo je bivši direktor Energopetrola objašnjavajući kako je prema tim podacima očito da je crno tržište u F BiH veće nego u RS. Lučarević ocjenjuje kako se u BiH godišnje ilegalno uveze oko 400 tisuća tona nafte i njenih prerađevina jer BiH ima i dalje više od 400 ilegalnih graničnih prijelaza. Lučarević optužuje državne institucije kako ništa ne rade u sprječavanju crnog tržišta. Takve tvrdnje zastupnika Lučarevića negirali su iz Uprave za neizravno oporezivanje BiH, odnosno iz njegova Odjela za carine. Iz tog Odjela priznaju kako i dalje postoje brojni ilegalni granični prijelazi, ali smatraju kako je Lučarević pretjerao s tvrdnjom da je trećina motornih goriva u BiH ušla ilegalno. Prema njihovim podatcima, ilegalni ulazak motornih goriva znatno je manji. Voditelj Sekcije trgovaca naftom i naftnim prerađevinama pri Gospodarskoj komori Federacije BiH Muhidin Alić također smatra kako je i dalje veliki ilegalni uvoz motornih goriva u BiH te da to čini "organizirani međunarodni kriminal". On zamjera insitucijama BiH da ništa ne rade kako bi to spriječili. Uvoznici motornih goriva u F BiH duguju državi više od 60 milijuna eura neplaćenih cestarina koje su trebali platiti pri uvozu goriva. Alić tvrdi kako se mora objaviti tko što duguje i da to ne može biti porezna tajna. Tvrdi kako najviše duguju najveći trgovci.
Magazin DANI
Objavljeno u broju 158 DANA, 9. juni / lipanj 2000.
ČELO JE POD MOJOM
KOMANDOM BIO POZITIVAC
Ko je odbranio Dobrinju? Zašto Mustafa Hajrulahović Talijan nije trebao biti komandant Prvog korpusa? Šta je nađeno u sarajevskim stanovima pretresenim bez sudskog naloga? Kakav je vojni policajac bio Ismet Bajramović Čelo? Ko je više komandovao Armijom BiH: Sefer Halilović ili Alija Izetbegović? Kome je Juka pucao u koljena? Kerim Lučarević Doktor, jedan od osnivača Patriotske lige, ratni komandant, zatvorenik, novinski izdavač, opozicionar, povratnik u SDA i direktor Energopetrola, svoja je sjećanja složio u knjigu punu odgovora na sva ova pitanja. Za Dane govori o tome kako je nastalo njegovo prvo djelo i šta sve nije napisao
Razgovarala: Vildana Selimbegović
Doktor je njegovo ime iz vremena ilegale Patriotske lige, čiji je član, ali i jedan od utemeljitelja bio. Prvi komandant Vojne policije Oružanih snaga BiH spadao je u red visokoobrazovanih heroja ovoga grada - ima diplomu Ekonomskog fakulteta. Jedinice kojima je komandovao odigrale su značajnu ulogu u deblokadi sarajevskog naselja Dobrinja, ali i u čitavom nizu odsudnih bitaka vođenih tokom maja i juna 1992. Iako izraženog borbenog duha i uistinu uspješne na frontu, ekipe vojnih policajaca bile su na lošem glasu: suviše su ozbiljno shvatale svoje pravo ulaska u tuđe stanove. Kerim Lučarević jedan je od prvih uhapšenih ratnih komandanata: pritvoren, suđen, neosuđen. Bio je predsjednik Narodne stranke, izdavač Narodnih novina, oštri opozicionar i kritičar vlasti, da bi nakon Daytona svoju energiju preusmjerio na Energopetrol. Ne, ni direktor nije postao kao drugi ljudi, a nedavno se priključio i nevelikoj porodici bilježnika sarajevske ratne historije. Bitka za Sarajevo: Osuđeni na pobjedu, po riječima autora, namijenjena je mladima - da se ponose herojskom odbranom grada i zemlje. Dakle, sem Sarajeva, tu je Zvornik, dio višegradskog i goraždanskog ratišta, te Bradina - mjesta kojima su i po planovima agresije bili namijenjeni ključni ataci. Knjiga vrvi imenima, događajima i ratom, no, prezimena su rezervirana za brojne poginule i nekolicinu koja je naređivala. Sefer Halilović, jedan od rijetkih komandnih likova koji se u knjizi pojavljuje i kao pozitivac - inače recenzent ovog djela - knjizi priznaje autentičnost, sam autor obećava nastavak svoje spisateljske karijere i drugu knjigu koja će osvijetliti i one događaje koji naprosto nisu za ponos, ali i svoje hapšenje, zbivanja koja su mu prethodila i zbog kojih je ponio epitet tipičnog sarajevskog heroja - slavljenog, pa odbačenog. Knjiga će, posve sigurno, izazvati burne reakcije i otvoriti čitav niz pitanja. Dani su pokušali potražiti odgovore na ona koja su u knjizi naprosto presućena.
DANI: Sedamnaestog juna 1992. Dobrinja je deblokirana. Dan kasnije osobno si mi organizirao odlazak u ovo naselje, insistirajući da se javim komandantu odbrane Dobrinje - Ismetu Hadžiću Muteveliji. U knjizi ga naprosto nema. Zašto?
LUČAREVIĆ: Ismet Hadžić je tada bio komandant vojne policije Dobrinje, i ja sam ga, nakon ulaska u Dobrinju, postavio na mjesto komandanta brigade. Ali, opisujući to stanje na Dobrinji tada, mi opisujemo ljude koji su bili heroji, koji su nosili na sebi teret bitaka: to su bili rahmetli Senad Poturak, Reuf Bajević, Hasib Zeba i niz drugih heroja koji su, ja imam obavezu da ih istaknem u prvi plan, činili načovječanske napore, izlazili pred transportere na pet metara, uništavali ih, omogućavali život Dobrinji do našeg dolaska. Ja sam prikazao u toj knjizi stanje kako je bilo: ako sam ja kao komandant vojne policije RBiH bio prvi diverzant, onda to jednostavno daje drugu sliku o svim tim dešavanjima. Jer, taj posao je trebala da odradi diverzantska jedinica korpusa ili specijalna jedinica MUPa. Pošto niko nije htio da ide, onda sam ja kao komandant vojne policije, a čak sam bio na neki način treći čovjek Armije, pokupio dobrovoljce i išao kao diverzant s njima da razbijem obruč oko Dobrinje. U knjizi opisujem ljude koji su herojski nosili taj dio rata na svojim leđima.
DANI: Rahmetli Mustafa Hajrulahović Talijan, prvo komandant Regionalnog štaba, potom komandant Prvog korpusa, u tvojoj je knjizi na nekoliko mjesta opisan u vrlo lošem svjetlu: je li u pitanju tvoj a priori negativan stav prema komandantima koji, po tvojoj ocjeni, nisu bili aktivni na frontu?
LUČAREVIĆ: Sve radnje koje su opisane i za koje je on vezan su istinite: on je tražio da se pusti konvoj iz Kasarne "Jusuf Djonlić" - da smo ga pustili, palo bi Sarajevo, pala bi Bosna. Ja sam ga otjerao. Nije on to tražio sam - tražili su to zajedno on, Doko, Pušina i general Bošković. Dalje: ako na teritoriji postoji korpus, onda je taj korpus nadležan da vodi oružana dejstva. Ukoliko taj korpus ne izvršava svoje obaveze, a to odrađuju jedinice vojne policije sa mnom na čelu, onda se postavlja pitanje zašto je to tako. O svemu je bio informisan Sefer Halilović, koji jako dobro zna kompletnu problematiku tih dana. Ja sam više puta tražio da se smijeni Mustafa Hajrulahović, posebno u maju, kada sam saznao od Ramiza Salčina da je njegova porodica u Banjoj Luci - ne mogu roditelji biti na neprijateljskoj teritoriji, a on voditi oružana dejstva. Medjutim, situacija je bila takva kakva jeste, ja sam uzeo na sebe najveću odgovornost i mi smo pokrivali sve one tačke koje nisu funkcionisale, nadajući se da će to u nekom narednom periodu biti riješeno.
DANI: U isto vrijeme, Ismeta Bajramovića Čelu u knjizi pominješ samo po dobru. Koliko se sjećam, još u to vrijeme ti si davao intervjue u kojima si tvrdio da se neke stvari u vojnoj policiji moraju riješiti i obećavao da će odgovarati komandiri jedinica: taj dio priče o vojnoj policiji potpuno ignoriraš u knjizi.
LUČAREVIĆ: Sve nije moglo stati u jednu knjigu. Mi smo oformili vojnu policiju koja je imala 2.600 ljudi i bila 90 posto svog potencijala u oružanim borbama, a samo 10 posto obavljalo vojnopolicijske poslove, koji i jesu njena nadležnost. U tom periodu, po naredbi Hajrulahovića, osnivaju u svakoj brigadi posebno vojnu policiju, a kada ona nešto napravi - to se pripisuje cijeloj vojnoj policiji. Primjer je slučaj kada smo mi uhapsili Zornića i ostale, utvrdili da je to vojna policija Šeste brdske brigade i sve to obavili u roku od osam sati. Bila je to svjesna opstrukcija: 11 vojnih policija pod nadležnošću korpusa, i naša vojna policija. Ako je već trebalo praviti vojne policije po brigadama, zašto nisu regrutirani izmedju 2.600 naših policajaca?
DANI: Izbjegavaš odgovor: pitala sam za Ismeta Bajramovića Čelu.
LUČAREVIĆ: Ismet Bajramović je pod mojom komandom bio pozitivna ličnost. Vojnu policiju su činili dobrovoljci, preko 30 posto je bilo pravoslavaca koji su se smatrali Bosancima, 17 posto katolika, ostalo su bili Bošnjaci i ateisti. To je bila multietnička jedinica - ja nisam nikoga mobilizirao. Mobilizacija i neposredna ratna opasnost je proglašena 17. juna - ključne bitke su vođene u aprilu, maju...
Najveći teret rata su ponijeli ti dobrovoljci i oni u tom periodu imaju velike zasluge.
DANI: Zasluge nisu sporne, sporno je pretresanje stanova i ono što se, najblaže rečeno, zove prekoračenje ovlaštenja. Sam si se, u to doba, vrlo precizno odredio spram krivice te vrste, a to je bio povod za zahtjev za Bajramovićevu smjenu.
LUČAREVIĆ: To se nije odnosilo na Bajramovića, ali se radi o sljedećem: u gradu je bilo 20.000 dugih cijevi koje su bile podijeljene petoj koloni i trebale da djeluju iz stanova i zgrada. Znači, Sarajevo nije bilo napadnut grad, nego je bilo okupirano. Šta uraditi u toj situaciji kada djeca i žene padaju od snajpera? E, sad, kompletna priča o snajperistima traži puno vremena i prostora. Pazi, taj posao je trebalo da radi MUP, to nije bio posao vojne policije, jer se radi o civilima. Kad sam došao i tražio da mi se da zakonsko uporište da to radimo, kažu - treba nalog suda. U sudu nema nikoga. Treba MUP to da radi, ali jednostavno neće. Onda sam ja, zbog mrtvih žena i djece, izdao naredbu da se pretrese cijeli grad. Mi smo oduzeli 20.000 dugih cijevi - to je šest brigada razoružanih u Sarajevu. Nakon toga je Simović, kao predsjednik komisije za zaštitu ustavnog poretka, protiv mene napisao bunt prijava. To je još april, pazi, mi smo, dakle, spriječili zlo koje je trebalo istovremeno djelovati da ne bi bilo
nikakve borbe u Sarajevu. Mi smo u stanovima pronalazili mitraljeze, automate, snajperske puške, stotine bombi, ručnih bacača.
DANI: Možeš li objasniti kako si donosio odluke za koje i sam priznaješ da se s njima nije slagao tvoj pretpostavljeni Sefer Halilović, ali se slagao Alija Izetbegović i obratno: kada je Halilović odobravao tvoje postupke, Izetbegović te prozivao? I tvoja knjiga zapravo svjedoči o potpunom haosu u sistemu rukovođenja i komandovanja.
LUČAREVIĆ: Nemoguće je - ponovit ću neke stvari koje je i Sefer naglasio - spontano voditi rat. To je bila organizacija izuzetno dobro pripremljena, barem kada je o mojim jedinicama riječ, koja je koordinirala na širem teritoriju. Ali, ja sam bio na terenu, obraćao se nadležnim koji imaju odgovornost i kompetencije da nam mogu narediti u tim historijskim trenucima, ali - šta se dešava: vidim stanje, kolona hoće da ide i ne može mi niko narediti da je pustim. Nema šanse. Mogu oni pričati, ali ja vidim da je u pitanju goli opstanak. Meni su u "Đonliću" rekli: naređenje je, poslušaj ili ideš u zatvor. Neka idem, ali neće izaći. General Bošković kaže: ja ću dignuti avijaciju, sravnit ću Sarajevo. Odgovorim mu: ti radi po svom, ja ću po svom. Poslije je pričao kako čitavu noć nije spavao, nikad nije vidio hladnokrvnijeg čovjeka. Meni je bio ministar odbrane Jerko Doko, koji je sve učinio da padne Sarajevo, Simović je bio predsjednik Komisije za zaštitu ustavnog poretka, Alija Delimustafić ministar MUP-a, Vitomir Žepinić njegov zamjenik, i čim je prešao na suprotnu stranu, postao pukovnik bezbjednosti srpske republike. Znači, to su bili ljudi s kojima sam trebao raditi u tim danima. Kako?
DANI: Gdje je onda u svemu tome Halilović?
LUČAREVIĆ: Mislim da je Sefer bio izuzetno pozitivna ličnost u tom periodu, da jednostavno bez njegove, na određeni način, podrške, ja ne bih mogao raditi to što sam radio. Svaki moj potez je Sefer znao, i samo je on znao, jer ja sam zajedno s diverzantima išao u akcije. I ne znam kako sam
preživio. Ali sam uvijek govorio: ako padnem, ti nastavljaš; ukoliko tu pogineš, vodi taj i taj...
DANI: U knjizi opisuješ vanredni sastanak Alije Izetbegovića sa svim komandantima brigada, gdje ti je Alija Izetbegović dao za pravo mimo Halilovića i svih ostalih. Radi se o napadu na kuću Matića. Malo poslije, i pored Izetbegovićeve deklarativne podrške, ti si uhapšen.
LUČAREVIĆ: Ko čita, sve mu je jasno. Međutim, u tome je času vojna policija bila prejaka formacija, presnažna formacija koja je savladala sve one koji su trebali da je razoružaju. Na kraju smo mi razoružali ostale, opkolili korpus, zaustavili sve. U svakoj armiji, napad na vojnu policiju je vojna pobuna. Ovdje se radilo o direktnom napadu na vojnu policiju od pripadnika drugih policija.
DANI: Da, ali je odbijanje naređenja u svakoj vojsci vojna pobuna.
LUČAREVIĆ: Možeš onda slobodno reći da sam i u Kasarni "Jusuf Đonlić" napravio vojnu pobunu. Naredio mi ministar odbrane, Glavni štab, svi, a ja ih otjerao. Ja sam napravio tu vojnu pobunu u interesu naroda. Stojim iza toga. Ali, nakon svega je u februaru došao ukaz da se raspušta vojna
policija. Mi smo rekli: izvolite, radite, bit ćemo obični vojnici. Meni su nuđena neka generalska mjesta. Odbio sam, rekao sam: bit ću običan vojnik. Mene funkcija nikad nije interesovala, to znaju svi koji su sa mnom bili, jer da me je interesovala, ne bih išao prvi u akciju. Mi smo išli sa osnovnim ciljem - odbraniti narod od fašizma. Mislim da smo u tome uspjeli. Da smo ostali, uradili bismo puno više. Uostalom, vidjet ćeš, sve ću ja to objasniti u drugoj knjizi: i moje hapšenje, i ono što je bilo poslije.
Znam ja puno detalja koje drugi ne znaju.
Jukin napad na Predsjednistvo
ODLOMAK IZ KNJIGE
Da bi ga se drugi borci bojali, znalo se da Juka Prazina ne preza pucati svome vojniku u koljeno. Ili - kako bi ucjenjivao ostale komandante u Sarajevu - da opkoli Komandni štab. Svemu se od Juke moglo nadati. Znao je Juka zarobiti oficire u Operativnom centru Štaba Vrhovne komande, pa ih ismijavati pred svojim vojnicima i građanima Sarajeva...
Sarajlije, navikli na granate koje su padale svaki dan na njihov Grad, naviknuti na snajperiste, koji su ih gađali dok su išli po vodu, ili na bježanje od gelerima iskasapljenih komšija, koji su čekali u redu za
humanitarnu pomoć, ni Jukina cirkuzanja nisu posebno uznemiravala. Vijesti o tome primali su tek kao događanja o kojima se, u noči, uz svijeću, može pričati kao o nečemu što nije ohrabrujuće, ali je bilo poželjnije nego govorenje o umiranju. Njih je brinulo to što nisu znali koliko će dana, mjeseci ili godina potrajati ubijanje Sarajeva. Nisu mogli znati koliko će još noći izduravati u mraku ili uz uljanu svjetiljku ili svijeću, gladni, bez hrane, sa smrti za vratom koja im je, što se kaže, bila bliže od
košulje...
I inače neobičnim pričama o "generalu" Juki, Sarajlije su uvijek ponešto dodavali, tako da se nikad nije ni znala prava istina, šta je zaista bilo, a šta baš i nije. Nema sumnje, i to su svi znali, da Juka
nije htio slušati ničije komande, pa ni komandanta Sefera Halilovića. Onaj koji bi prvi put vidio crnomanjastog Juku, onako srednjeg rasta, mršavog, a da nije zavirio u njegovu prošlost, ne bi ni pomislio da to može biti taj nepredvidljivi komandant specijalne jedinice, niti bi ga se, takvog kakav jest, ko bojao. Ali, taj bi nagrabusio. Oni koji bi tek došli u njegovu jedinicu, a da nisu sve bili čuli o Juki, pričali bi s njim, ali bi brzo morali naučiti da budu poslušni i da je sve onako što Juka kaže. Ako bi se pričalo o četnicima (a o čemu bi drugom?), nisu smjeli misliti "naglas"... Jer, Juka je bio taj koji je imao ekskluzivno pravo da "sve zna". Nije mu se smjelo protivrječiti... Takvi bi i završili vojnu karijeru... Juka se ne bi promijenio u licu. Samo bi, kao što je uobičavao, izvadio pištolj i pucao novajliji u nogu. Potom bi se okrenuo i - otišao, kao da ama baš ništa nije ni bilo. Tako su se završavala sva nadgovaranja sa Jukom. Zato su ga se u Štabu svi bojali. Nikad se nije znalo kad će
Juka izvaditi pištolj. Najsigurniji su bili oni borci koji su bili u drugom dijelu Grada, podaleko od Juke...
Juka je bio bolestan. Ni on nije znao šta će taj dan uraditi. Nekad je bio suludo hrabar, išao je prvi u akciju, vraćao se izranjavan, ali on nije osjećao opasnost, niti je znao prepričati borbu sa četnicima.
Crnpurast, žgoljav, nije mnogo ni govorio. Samo njegovi stari prijatelji znali su šta je Juki, ali nisu nikome govorili...
Juka se špricao. Četnici su u Sarajevo propuštali samo one koji su unosili drogu. Zato je sve oko njega bilo nestvarno, kao i kad bi izvadio pištolj i pucao svome borcu u koljeno. Vodio je borce, bio im je komandant, oni su ga morali slušati, iako nije znao osmisliti akciju... Ali, u Gradu su se prenosile priče o njegovoj hrabrosti i o njegovim borbama sa četnicima. Jednostavno, Sarajlije su htjeli imati svoje velike junake, one koji će ići na brda onima koji su ih odozgo zasipali granatama. Htjeli su imati nekog ko će ih braniti od "bradonja" sa brda koji su snajperima gađali njihovu djecu ako bi samo izišla u avliju ili pred zgradu. I Juki je bilo nestvarno da on bude taj njihov junak iz Sarajeva...
Mene se bojao. Jednom je Juka sa šezdeset svojih ljudi opkolio zgradu Općine Centar, gdje je bio Glavni štab. Izveo je i postrojio sve naše oficire. Raif Džigal je došao po mene, a onda smo zajedno došli pred Općinu. Znao sam Juku. On se bojao samo onoga ko drsko pokaže da se njega ne boji. To je bila jedina karta na koju se moglo igrati protiv njega. Sve drugo bilo je u Jukinom pištolju...
Kao da ga je drskost zbunjivala, vračala u stvarnost. Ja sam znao za ovu Jukinu zbunjenost...
Često sam je koristio. Njegovi ljudi pustili su me da dođem do njihovog komandanta. Razgovor je bio kratak:
- Šta je, majmune? Šta ovo radis? U čemu je problem? Šta ćes ti ovdje?
- Ma, nista, šefe! - odgovarao je poput djeteta dok ga učiteljica ruži.
- Marš napolje! - naredio sam mu.
I sve se završilo.
Juka se bojao ovakvih nastupa pred njegovim ljudima. Nikome od mojih boraca, nakon ovakvih mojih susreta sa Jukom, ništa nije bilo jasno. Nisu mogli povjerovati da se Juka nekoga boji, jer on - pod
"špricom" - i nije znao šta je strah...
Juka me slušao, jer me se bojao. Tako su drugi govorili... Jedno je sigurno, Juka se, pri ovakvim našim susretima, između svog pištolja i izbora da ode pognute glave, uvijek opredjeljivao za ovo drugo...
Znao je, prije akcije u kojoj je predvodio borce, doći da je zajedno osmislimo. Tada njegovi borci nisu ginuli. Štitile su ih naše protivoklopne i diverzantske jedinice. Ja sam sa svojim borcima "pratio" akciju. Uvijek sam mogao promijeniti ishod akcije u našu korist, jer su me i njegovi borci slušali.
Nakon što sam ga otjerao ispred Općine Centar, Juka je na Televiziji izjavio:
- Ne priznajem nikoga, samo poštujem Lučarevića!
Juka je gomilao teško naoružanje preko puta Filozofskog fakulteta. Htio je napasti Predsjedništvo. Pripremio se kao da će napasti Ilidžu, u kojoj je bilo nekoliko hiljada četnika. Prije napada, okupio je
borce oko sebe i pred njima razradio plan napada. Čak je planirao srušiti zgradu Predsjedništva ukoliko se ne bi predali borci koji su je branili. Njegov plan je bio sulud. Iako su ga se bojali kao ljute guje, njegovi borci nisu mogli otrpjeti da ne izraze začuđenost. Ali, morali su ga slijepo slušali. Eto, valjalo im je napasti i Predsjedništvo vlastite države. Ni njima ništa nije bilo jasno, ali su se nadali da će se predati oni koji su branili zgradu Predsjedništva i da neće biti krvi. Tako bi njihov Juka pobijedio. Znali su da ovu pobjedu čeka njihov komandant. Od nje je zavisilo hoće li postati general.
Toga dana četnici nisu granatirali Sarajevo, niti su gađali njihovi snajperisti. Kao da su znali da će Juka napasti Predsjedništvo, pa su i oni čekali ishod ove borbe. U Gradu se brzo pročulo šta je Juka
naumio. Građani nisu bili iznenađeni. Nije bilo prvi put da čuju kako Juka ratuje protiv svojih. Ljudima je bilo najvažnije da mogu odahnuti, jer ih četnici, eto, nisu granatirali. Tako je počelo iščekivanje kako će se završiti "ovo Jukino". Hoće li Juka, kad to već nisu mogli četnici, zauzeti zgradu Predsjedništva? Neki su govorili da se Juka neće zadovoljiti time da bude samo general, da bi sebe
najradije proglasio i predsjednikom države...
Nazvao me je Jusuf Pušina, ministar unutarnjih poslova:
- Juka će nas napasti, a mi nemamo snaga. Vidi šta ćeš.
- Bolan, Pusina, on je u MUP-u, kod tebe. Što mene zoveš?
Nakon pet minuta, zove i Bakir Izetbegović:
- Juka napada Predsjedništvo. Moraš nam pomoći.
- Bakire, ne sikiraj se. Mrtvi su ako krenu.
Sa mnom su krenuli Čelo i Topa. Pratilo nas je dvadesetak boraca. Otišli smo pravo u Jukin štab. Nije nas zaustavljao niko od njegovih boraca, ali su moji opkolili Jukin štab. Znao sam da ga moram
napasti, prije negoli išta progovori. To je bila jedina karta. Ja ili on.
Odmah s vrata, zagalamio sam:
- Koga ti izigravaš, majmune?! Poginut ćeš, bolan!
- Ma, nije ništa... - uzvratio je zbunjeno, kao dijete u popravnom domu. - Samo sam se šalio. Gdje bih ja na Predsjednika? Ti mene najbolje znaš. Ako poginem protiv četnika, hoću da poginem kao
general. Tada neću žaliti. Svi kažu da sam veliki kriminalac, što ne bih mogao biti i veliki general? Eto, zato ih prepadam...
- Ne igraj se sa mnom!
- Nema problema, šefe! Nećemo nikoga napasti! Tako se završio i ovaj Jukin napad na Predsjedništvo.
Nema komentara:
Objavi komentar